KONCERT BIJELOG DUGMETA U BEOGRADU
Sreda, Jun 29, 2005 09:11
-- U prisustvu više od 250.000 ljudi,
jedan od najpopularnijih rok sastava s prostora bivše
Jugoslavije Bijelo dugme, održalo je koncert na Hipodromu kod
Careve ćuprije u Beogradu.
Na ovom jedinstvenom muzičkom spektaklu, koji će svakako ući u
istoriju kao najposećeniji rok koncert ikad do tada održan u
Beogradu i Srbiji, publici su se predstavili svi muzičari koji
su u dugmićima svirali od osnivanja 1974. pa do raspada benda
1989. godine, izuzev Ipeta Ivandića koji je tragično izgubio
život 1994. godine.
U svirci koja je trajala više od tri sata, pred beograđanima su
se pojavili lider grupe Goran Bregović, pevači Željko Bebek,
Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović, bas gitarista Zoran Redžić,
klavijaturisti Vlado Pravdić i Laza Ristovski i bubnjari Dragan
Điđi Jankelić i Milić Vukašinović.
Koncert je otvorio Tifa s pesmom 'Lažeš zlato, lazeš dušo', a
onda su se ređali hitovi 'Za Esmu', 'Jer, kad ostariš', 'Meni se
ne spava', 'Da te bogdo ne volim', 'Padaju zvijezde' i 'Aiaio
radi radio'.
Na binu je potom izašao Islamović koji je blok pesama iz perioda
kada je bio vokalni solista Bijelog dugmeta započeo velikim
hitom 'Nakon svih ovih godina' objavljenim na poslednjem albumu
'Ćiribiribela' 1988 godine.
Tokom svog nastupa Islamović je otpevao i druge popularne pesme
kao što su 'Šta ima novo', 'Ćiribiribela', 'Te noći kad umrem,
kad odem, kad me ne bude', 'Ako ima Boga', 'A i ti me iznevjeri'
i 'Napile se ulice'.
Kao i na prethodna dva koncerta, 15. juna u Sarajevu i 22. juna
u Zagrebu, na binu je kao poslednji izašao prvi pevač dugmića
Željko Bebek čije je pojavljivanje, kao i prethodne dvojice
vokalnih solista, takođe izazvalo nezapamćene ovacije među svim
prisutnima.
Bebek je na početku zapevao 'Selmu', a onda je nastavio s
legendarnim pesmama 'Ipak poželim neko pismo', 'Da sam pekar', 'Ne
spavaj mala moja muzika dok svira', 'Sve će to mila moja
prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš', 'Zaboravi, ako možeš',
'Na
zadnjem sjedištu moga auta', 'Sanjao sam noćas da te nemam'
... koje su svi prisutni na Hipodromu horski pevali zajedno sa
njim.
Usledila su potom dva bisa, a na bini su bila sva tri pevača
koji su zajednički, ali i solo pevali pesme 'Milicija trenira
strogoću', 'Pristao sam biću sve što hoće', 'Loše vino', 'Evo
zakleću se', 'Ružica si bila', 'Tajna veza', 'Tako ti je mala
moja kad ljubi Bosanac', 'Lipe cvatu' i 'Đurđevdan'. Nastup
Bijelog dugmeta završen je pesmom 'Hajdemo u planine'.
Sinoćni koncert, pored gledanosti, oborio je i rekorde u
tehničkom smislu.
Bina, koja je bila smeštena na severozapadnoj strani Hipodroma,
sa svojim dimenzijama 20 puta 14 metara, predstavljala je
najveći koncertni stejdž ikad postavljen u Beogradu. Sa njenih
bočnih strana nalazila su se dva led ekrana, s ogromnom
površinom od 40 kvadratnih metara, opremljena najnovijom plazma
tehnologijom.
Jedina zamerka većine prisutnih odnosila se na zvuk, koji je
uprkos najavljivanoj snazi od 100 000 vati, bio toliko slab da
se na udaljenosti od 50 i više metara od bine skoro ništa nije
čulo. Zbog toga su mnogi prisutni upućivali pogrdne izraze na
račun organizatora koncerta, produkcijske kuće 'Mjuzik star' i
njenog vlasnika Radoslava Rake Marića.
BOLEST
MOZGA
Bogdan Tirnanić
Ajmo curice, ajmo seljaci! (I. Starčević)
Je li prošao taj zombi-koncert „Bijelog dugmeta” pa da opet
živimo kao ljudi?! Iskreno govoreći, to je bilo gotovo ravno
onom bombardovanju! Ali, ne bih voleo da budem pogrešno shvaćen.
U principu, nemam ništa protiv ovakvih manifestacija. Jer, što
reče onaj mislilac, ne biva vaskrsenja pre smrti. Ako razumete
šta hoću da kažem.
Ono što je kod ovakvih događaja iritantno jesu tzv. konotacije.
Pomama za vaskrslim „Bijelim dugmetom” pravda se tvrdnjom da je,
u vreme precvalog titoizma, ova družina jarana bila naš
najuspešniji rokenrol bend. Svoju muziku sami su krstili
oksimoronom „pastirski rok”. To se inače čita kao turbo-folk.
Ili kao „ideologija papaka”. „Bijelo dugme” jeste bilo uspešno,
ali je njegova slava predstavljala zapravo ples na groblju
rokenrola. Onda je njihov frontmen prešao na trubače. I njih je
temeljno uništio. Sve iz najboljih namera glede zarade.
No, to je stara priča. Ono što je, ovom prilikom, bilo teško
podnošljivo na prazan stomak jeste jugonostalgičarska pomama.
Nakon raspada one „velike” zemlje, nikada se još nije dogodilo
da se hrvatski i srpski (valjda i bosanski) nedeljnici pojave sa
identičnim naslovnim stranicama. Pogađate da je to bila
fotografija G. Bregovića. Ako je to ono što nas spaja, vala je
dobro da smo se razišli.
Sa svoje strane, ni Bregović nije od juče. Nije on slučajno
odabrao da se koncerti njegove jednokratno vaskrsle grupe održe
u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. A zašto ne i u Ljubljani? Ili u
Banjaluci? Nije mu bilo poželjno, nije se uklapalo „u koncepciju”.
Čovek igra na kartu „političke korektnosti”, on je mirotvorac.
Ta vrsta profitabilnosti, koja je zapravo maska, jedna „makgafinka”,
čiji je cilj da se prikrije marketinški aspekt čitavog poduhvata,
počiva na jugonostalgičarskoj histeriji.
Šta ja imam protiv jugonostalgije? Držim je nezdravom. Najpre
otud što je bilo koja i bilo kakva nostalgija, uz tuberkulozu,
simbol epohe romantizma, dakle - ona pripada istoriji ranog DžDž
veka. To je nešto iz prošlosti. E, sada: tuberkuloza je vremenom
postala izlečiva bolest. Od nje se više ne umire. Što se tiče
nostalgije, nisam baš sasvim siguran. Ona je, kao i revolucija,
„lepa bolest”. S njom se ugodno može živeti ako si mrtav. Zato
je jugonostalgija toliko prijemčiva: ona pripada narodima koji
su umrli.
Ali, istini za volju, nije reč o ekskluzivno „balkanskom
sindromu”. U Torontu - a to je, koliko se sećam iz geografije,
jedan grad u Kanadi - na centralnoj aveniji postoji i mađarski
nacionalni restoran, na prvi pogled krčma gde joj mesto nije.
Ali, cene su niske, a hrana odlična, baš onako nacionalna i
domaćinska. Namernika u taj lokal ne privlači jedino to. Više ga
impresioniraju „stalni gosti”. To je uvek jedna te ista skupina
vremešnih mađarskih imigranata. Šta oni rade? Plaču. Na
prepotopskom magnetofonu svakog dana puštaju snimak radio-prenosa
fudbalske utakmice koju je Mađarska, neprikosnovena fudbalska
velesila, neočekivano izgubila od autsajdera Z. Nemačke.
Dogodilo se to u finalu Svetskog prvenstva, održanog 1954.
godine u Švajcarskoj. Pre tačno pola veka. Kanada u kojoj gosti
ove kafane (biološki) žive jedna je sasvim druga Kanada od one u
koju su došli pre više decenija. Ali, oni ne „percipiraju” tu
promenu. Više ih zanima da po hiljaditi put čuju kako je „veliki
Puškaš”, tužan i nemoćan, pao ničice na zelenu travu. Oni su
beznadni zatočenici nostalgije. Zaboravili su da žive. A to nije
baš lep prizor. Valjda se u toj kafani Romero inspirisao za film
„Živi mrtvaci”.
Što jest-jest, ono finale je bio veliki poraz njihovog (tada)
nacionalnog tima, od koga se mađarski fudbal nikada oporaviti
neće. Posle pola veka žaliti za tim kao da se baš juče dogodilo
isto je što i plakati za prosutim mlekom, koje se, nakon toliko
godina, još i ukiselilo. I mleko je belo, ali život nije dugme.
Jer, kako kaže Zoran Kostić, poznatiji kao Cane („Partibrejkersi”),
tamo gde je „Bijelo dugme”, tu je i duh Mire Marković. Preležao
sam tu zaraznu bolest. Neki, eto, nisu. |
Održan koncert Bijelog dugmeta
Nakon Sarajeva i Zagreb je u srijedu navečer uživao
u dugo iščekivanom koncertu legendarnog rock banda, Bijelog dugmeta.
Nakon vatrometa koji je izazvao pravo iznenađenje, koncert je počeo
prigodnom pjesmom "Nakon svih ovih godina" u izvedbi Alena
Islamovića. Nakon njega, mikrofon je preuzeo Mladen Vojičić Tifa, a
posljednji među Dugmetovim pjevačima, Željko Bebek izazvao je
najveću euforiju među publikom. Uz Gorana Bregovića nastupila je
cijela stara postava benda, basist Zoran Redžić, klavijaturist Vlado
Pravdić te bubnjari Mića Vukašinović i Điđija Jankelić. Prema
podacima policije okupilo se 55 000 tisuća obožavatelja, iako su
organizatori najavljivali 70-ak tisuća ljudi. Većih incidenata nije
bilo, a privedeno je 28 osoba zbog narušavanja reda. Nakon trosatne
svirke Bregović je zahvalio zagrebačkoj publici na jednoj od
najljepših večeri u njegovom životu.
http://www.nacional.hr/articles/view/18837/
17.06.2005. 05:58:35
"Đurđevdan"
se orio "Koševom"
V.PANTELIĆ - D. STOJAKOVIĆ 16.06.2005, 17:50:59
TAKTOVI "Đurđevdana"
razlomili su se sarajevskim "Koševom".
Posle 16 godina i tri meseca, veliki hor od 65.000 glasova, pratio
je "Bijelo dugme" pevajući
"A ja nisam s onom koju volim".
- Ako vas neko pita jeste li bili na koncertu, recite da jeste -
obratio se posle dva časa
svirke šef
orkestra za "dernek i sevdah" Goran Bregović svojim Bosancima. - Kažite
da smo bili mi i da su bili i oni, da smo pevali neke stare pesme, i
da smo bili srećni!
Ni provala oblaka nad Sarajevom nije zaustavila reke nostalgičnih
za boljom prošlošću,
da na stadionu "Koševo"
pokušaju
da vrate vreme i da bar na tri časa
zaborave sve što
nije trebalo ni da se desi. Koncert je počeo
pesmom "Lažeš zlato, lažeš dušo".
Tremu je oterao Mladen Vojičić Tifa, koji je prvi od trojice pevača
stao pred publiku, u kojoj je pored Sarajlija bilo "Dugmetovih" obožavalaca
iz svih delova Bosne, ali i Hrvatske, pa, čak,
i stranaca. Tifa je predao "štafetu"
Alenu Islamoviću,
a ovaj podsetio na čuvenu
"Nakon svih ovih godina", na "Ružicu",
"Ćiribiribelu"...
Na scenu je potom kročio Željko
Bebek. Frenetičan
aplauz za njegovu omiljenu "Selmu", pa su sve pokrili "snegovi,
ruzmarin i šaš".
A onda se svih 65.000 duša
provozalo "na zadnjem sedištu
njegovog auta", "zaboravilo ako je moglo", "doživelo
stotu" i "sanjalo noćas
da je nema"...
Publika je imala 15 minuta pauze da se sabere od emocionalnog šoka
i skupi snage za nastavak u kojem su zajedničkim
snagama i bez struje nastupila sva tri pevača.
Akustične
gitare svirali su Goran Bregović i Željko
Vasić,
a klavijature Vlado Pravdić.
Tokom koncerta na bubnjevima su se smenjivali Milić Vukašinović i Điđi
Jankelić,
a sigurnost ritam sekciji davao je izvanredan basista Zoran Redžić.
Posebno dirljivo za sve na sceni i u publici, bilo je pojavljivanje
nekadašnjeg
klavijaturiste "Dugmeta" Laze Ristovskog u invalidskim kolicima.
Stihove pesme "Ima neka tajna veza" Duška
Trifunovića,
koji su obeležili
poslednju mladost u Jugoslaviji, "Dugmići"
su preksinoć otpevali sa posvetom tragično
preminulom bubnjaru Ipetu Ivandiću.
Stadion je eksplodirao kada je Bebek zapevao "Jesi l' mala ljubila
do sada? Jesi, jesi, al' Bosanca nisi". Temperatura je rasla sa
trubačima
koji su najavili "Lipe cvatu". A koncert se završio
onom "sarajevskom" - "'Ajmo curice, 'ajmo dečaci..."
BREGINA TREMA
ZA nastup u rodnom Sarajevu, Goran Bregović je odabrao bordo odelo. Pratila ga je
njegova verna Dženana,
koja izgleda "nikad bolje". Ali, ni to nije smanjilo emotivni naboj
i tremu kod ove zvezde svetskog formata koja je nastupala na svim
kontinentima. Pred njegovim Sarajlijama, osećanja
su prevladala nad rutinom velikog profesionalca.
TIFA
DA li zbog tenzije koja je politizacijom nastupa "Bijelog dugmeta" u
Sarajevu stvorila naelektrisanu atmosferu pred sam koncert ili iz
nekih ličnih
razloga, Mladen Vojičić Tifa napustio je bez reči
koncert dok je Alen Islamović pevao "Đurđevdan".
Nije se pojavio ni na derneku posle koncerta u jednoj sarajevskoj
vinariji.
BEBEK I SIN
DOK je bend svirao instrumental pesme "Sanjao sam noćas
da te nemam" Željko
Bebek je prišao
supruzi i sinu koji su ga podržavali
iz pozadine. Poljubio ih je i krenuo ka mikrofonu, ali je za njim
krenuo i Bebek junior i uhvatio se tati za nogavicu. U pomoć je pritrčao
Raka Marić i zabavio dečaka
koji će
na svoj nastup morati da sačeka
još koju deceniju.
Tri obruča
oko "Dugmića"
V.PANTELIĆ - D. STOJAKOVIĆ 15.06.2005, 18:40:00
Ni ptica nije mogla da proleti iznad
stadiona "Koševo"!
Razlog su neviđene
mere bezbednosti za koncert "Bijelog dugmeta", koje su dodatno pooštrene
posle anonimnih pretnji da je postavena bomba u hotelu "Holidej in",
gde su smešteni
glavni akteri spektakla decenije.
Sarajevska policija je bukvalno prečešljala
svaku travku na stadionu. Nikome nije bio dozvoljen ulazak na
generalnu probu, koja je počela
oko 14 časova.
A, kuriozitet je da su čuvari
reda pretresali i Gorana Bregovića,
kao i ostale članove
benda. Čak
ni menadžer
i "glavni krivac" za ponovno okupljanje "dugmića"
Raka Marić nije mogao da uđe
na probu.
Okolina stadiona "Koševo"
od ranih jutarnjih sati je bila pod policijskom opsadom, a saobraćaj
je potpuno zaustavljen oko 18 sati. Fanovi "pastirskog roka" od
ranog jutra pristizali su u glavni grad Bosne i Hercegovine. Gosti
su dolazili iz cele bivše
Jugoslavije, pa čak
i iz dijaspore.
Ugostitelji, pogotovo, hotelijeri zadovoljno su trljali ruke, jer su
svi kreveti, još pre mesec dana bili rasprodati! Pivo se
točilo
za marku i po do dve (od 65 do 85 dinara), ali je oko stadiona bilo
zabranjeno prodavati alkohol. Na osiguranju koncerta angažovano
je 630 redara i oko hiljadu policajaca, što
u uniformi, a što
u civilu.
Iako je koncert rasprodat za samo jedan dan (61.000 ulaznica),
organizatori su na oduševljenje
verne publike u prodaju pustili još hiljadu i po karata, po ceni od 20
konvertibilnih maraka (840 dinara).
ALEN I BEBEK
DOK su policajci pretresali Bregu pri ulasku na probu, Alen Islamović i Željko
Bebek od bezbednjaka su zamoljeni da na 15 metara udaljenosti pričekaju
da dođu
na red za pretres. Alen je samo prokomentarisao: "Bože,
pa ni na svoj koncert ne mogu da uđem"!
TELOHRANITELjI
GORANA Bregovića
obezbeđuju
telohranitelji, dok sva trojica pevača
odbijaju obezbeđenje
i slobodno se poslednjih nekoliko dana kreću
Sarajevom.
Spektakl
"Bijelog dugmeta" u Sarajevu
Na kiši
pevalo 65.000 ljudi
Nakon gotovo dve decenije, Sarajlije su
ponovo na stadionu Koševo
imale priliku da čuju
kultnu eks-YU grupu "Bijelo
dugme", predvođenu
Goranom Bregovićem,
i sva tri pevača
- Željka
Bebeka, Mladena Vojčića
Tifu i Alena Islamovića.
Tročasovni
koncert pred oko 60.000 ljudi koji su došli
iz svih krajeva bivše
Jugoslavije, Austrije, Nemačke,
Holandije i Norveške
simbolično
je otvorio jedini preostali Sarajlija iz grupe, Mladen Vojčić Tifa sa pesmom "Lažeš zlato, lažeš dušo".
Ono što
do sada nije uspeo nijedan političar
od početka
devedesetih uspeli su Brega, Bebek, Alen, Tifa, Milić Vukašinović,
Lazar Ristovski, Zoran Redžić,
Vlada Pravdić i Điđi
Jankelić,
jer su svi na stadionu bez obzira na naciju, veru, pol i godine
pevali u jednom glasu.
Danka B. iz Istočnog
Sarajeva je na koncert došla
sa rođakom
Veronikom iz Norveške
koja je samo zbog "Dugmića"
došla
u BiH. Odmah do nje sa porodicom je đuskao
Zijo S. koji kaže
da se u mladosti nekada družio
sa Bregom. Bregović je upravo tu poruku zajedništva
jedino i preneo publici te večeri.
"Nemojte
zaboraviti da ste bili s nama i da smo svi zajedno pevali iste
hitove i da nam je bilo lepo." Bregović je tim želeo
da zapuši
usta brojnim zlobnicima koji su pokušali
da ovom muzičkom
događaju
daju političku
konotaciju. O tome da ni članovima
grupe nije bilo svejedno, najbolje govori to što
se Tifa "malo
zbunio" kod pesme "Padaju
zvezde", da je Bebek povremeno sa ruke čitao
tekst pesama, kao i da je hrvatska klapa na momenat zaboravila da počinje "Ćiri bili
bela", pa je Brega morao da im suflira. Emocije, nostalgiju i žar
sa kojima su sve "bitange
i princeze" na Koševu
pevale hitove sarajevske grupe nije mogla da ugasi ni kiša
koja je rominjala tokom celog koncerta.
Koncert je završen
zvucima truba i gajdi pomešanih
sa glasovima "Dugmića",
mešovitog
muškog
hora iz Beograda, dveju Bugarki, hrvatske klape i stihovima "Nikom nije
bolje nego nam, samo da je tako svaki dan".
Koncert "Bijelog
dugmeta" prošao
je bez incidenata, a domaći
mediji su ga već proglasili spektaklom godine.
M.
Šoja
KONCERT "BIJELOG
DUGMETA" NA SARAJEVSKOM "KOŠEVU"
SPEKTAKL
ROKENROL LEGENDI
Oko 65.000 posetilaca
prisustvovalo je muzičkoj fešti, trosatnom koncertu grupe "Bijelo
dugme" na sarajevskom stadionu "Koševo" 15. juna. Tog kišnog dana
svi pogledi bili su upereni u nebo - hoće li kiša stati, da li će se
razvedriti, kako će "Dugmići" te večeri svirati? Ali, ni povremeni
pljuskovi sa grmljavinom nisu mogli da spreče brojnu publiku da
uživa u spektaklu.
Iako na sceni nisu
nikada bili u ovoj postavci, pretpostavljalo se da je upravo to
dobitna kombinacija. Goran Bregović i sva tri pevača benda, te
ostali muzičari koji su svirali u "Dugmićima", ostavili su
neizbrisiv trag u poslednje tri decenije na muzičkoj sceni na ovim
prostorima. Na "Koševu" su priuštili prisutnima svojevrstan muzički
vremeplov, podsetili na brojne hitove, koje su imale horsku pratnju
publike. I baš kao što je Alen Islamović pretpostavio pred koncert u
Sarajevu, bomba je eksplodirala na "Koševu" - puna emocija, dobre
muzike, pozitivne energije!
Koncert je otvorio
Mladen Vojčić Tifa pevajući "Lažeš". Čini se, kako je zaustio prve
reči, na stadionu se sve uskovitlalo, temperatura je skočila za
nekoliko stepeni, a i kišni oblaci na nebu malo su ustuknuli. Tifa
je otpevao sedam numera, a onda je mikrofon prepustio Alenu
Islamoviću. Opet među prisutnima nova eksplozija oduševljenja. Ali,
najveća je bila kada je pored Bregovića na sceni stao 60-godišnji
Željko Bebek, koji je publici rekao da mu je sve ovo nedostajalo
prethodnih dvadeset godina.
- Nisam
verovao da ćemo se vratiti - rekao je Željko boreći se sa suzama,
koje su mu navirale u očima.
Plakalo se i na stadionu,
među publikom. Bilo je i smeha, i vriske, cike, zvižduka podrške,
skandiranja. U publici je bilo svih generacija, od dece, koja se
nisu ni rodila kada su "Dugmići" prašili od Vardara pa do Triglava,
preko njihovih roditelja, do baba i deda. Kako bi izbegao nove
probleme, jer mu je preko glave bilo sve ovo što mu je "lepljeno"
minulih dana po političkoj, nacionalnoj i ko zna kojoj liniji, Brega
je odlučio da sa repertoara izbaci "problematične" pesme.
Na velikim video-bimovima
mogao se pratiti koncert na stadionu, ali emitovani su i stari
snimci, iz vremena kada je svaki od trojice vokala bio jedini i
glavni u bendu. Bila je to neka vrsta najave kada je trebalo Tifa,
Alen ili Bebek da zapevaju pred publikom.
Bregović
je za sarajevski koncert odabrao bordo odelo (slično klupskim bojama
FK Sarajevo, koji igraju na "Koševu"), i jedini je od "Dugmića" koji
je oko vrata imao kravatu. Tifa je bio u crnom od glave do pete,
marama, majica, pantalone, dok su Alen i Bebek bili u belim odevnim
kombinacijama.
Kompletnom muzičkom,
scenskom i vizuelnom spektaklu doprineli su gudači, trubači, klapa,
ostali muzičari, prateći vokali. "Dugmiće" je publika vraćala dva
puta na bis. Sa stihovima iz hita kojima su legende domaće muzike
pozivale publiku na koncerte, "Ajmo curice, ajmo dečaci", te "Đurđevdanom"
rastali su se sa okupljenim posetiocima na "Koševu". Naredna svirka
je u Zagrebu 22. juna, a šest dana kasnije, na Vidovdan, žurka je
zakazana na Beogradskom hipodromu.
BH DANI , Broj 417 - 10.06.2005
Intervju Dana: Goran Bregović
Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo
Sve ono što vodu Bijelog dugmeta niko nije pitao i što mu niko nije
rekao ucinio je Senad Pecanin: Goran Bregovic za Dane govori o svom
odnosu prema ratnom Sarajevu, Aliji Izetbegovicu, Emiru Kusturici,
Beogradu, Slobodanu Miloševicu, Sidranu, Tifi, Bebeku&
Znam puno ljudi u Sarajevu koji pripadaju generacijama rodenim
pedesetih, šezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina prošlog
stoljeca koji su u velikim iskušenjima povodom predstojeceg koncerta
Bijelog dugmeta u Sarajevu. Svima njima je zajednicko to što ova
grupa predstavlja simbol nekih boljih vremena, kad su bili mladi,
sretniji, bezbrižniji, sa više kose i manje kilograma, kad ni
slutili nisu šta im nose devedesete. Naravno, to budi emocije,
potpiruje uspomene. Medutim, mnogi se nalaze u ozbiljnoj dilemi
definiranja svog odnosa prema Dugmetu i to skoro iskljucivo zbog
odnosa prema Goranu Bregovicu, tvorcu, lideru, mozgu... ama,
vlasniku druge najznacajnije grupe u historiji sarajevske pop-rock
škole.
Jedni pripadaju žestokim osporavateljima Bregovicevog djela zato što
ga drže odgovornim i krivim što je upravo Bijelim dugmetom
svojevremeno zbližio raju i papke, kriminalce i pristojne ljude,
polupismene i intelektualce, prljave i okupane, narodnjake i rokere,
nacionaliste i pristojne ljude... buduce ratne zlocince i njihove
žrtve. Baš kao što je nekada uspijevao koncertnim turnejama Dugmeta
izazivati identicne reakcije publike od Triglava do Đevdelije,
posljedice modela popularne kulture koji je ustolicio i danas su
dominantne i iste su i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Uostalom,
provjerite kako u Hrvatskoj stoji stvar, iz ugla Jurice Pavicica: "Kada
danas higijenicarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju
na Bregin comeback, onda se moraju prisjetiti i nalicja price koje
im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovica i njegova ´pastirska
rocka´ (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli
su, ne zaboravite, i Thompson i Vuco i Škoro. Pastirski rock - taj
najcišce jugoslovenski od glazbenih idioma - dugo je vec neslužbeni
zvuk hrvatske nacionalisticke desnice. Pop koketiranje s nacionalnim
patosom - dakle, Bregin izum iz ranih sedamdesetih - u Hrvatskoj je
vec dugo diskografsko opce mjesto. Te podudarnosti nisu slucajne.
Jer, domaci ´desni zvuk´ parazitira na onoj istoj demografskoj grupi
koju je svojedobno Brega prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj
kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska
grupa socijalisticka je suburbija, grozdovi oljuštenih visokogradnji
napucenih prvom generacijom odraslom u gradu. Instinktom trgovca ili
puckog sociologa, Bregovic je kasnih sedamdesetih shvatio šta
zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva
koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj
neopisanoj socijalnoj smjesi dao je ´soundtrack´ koji je bio tacno
njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu.
Stoga ´pastirski rock´ nije bio samo zvuk, ili samo ikonografija s
kožusima i opancima. ´Pastirski rock´ je bio socijalno stanje. Oni
koji su to prepoznavali, vec su osamdesetih Bregovica mrzili, kao
što ga i danas mrze zagrebacki, sarajevski i beogradski urbani
puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je
njegova kultura pobijedila."
Ja ne pripadam onoj grupi koja ima probleme sa Bregovicem koje
opisuje Pavicic. Priznajem, godine mog odrastanja u kojima Bijelo
dugme jeste imalo znacajnu ulogu previše su mi važne da bih
Bregovica gledao drugacije nego kroz prizmu vrlo privatnog -
jednostavno, još jedna pobjeda licnog nad kolektivnim interesom.
Medutim, to ne znaci da je moj problem sa Bregovicem manji, naprotiv.
Radi se o njegovom odnosu prema ratnom Sarajevu. Mislim da je Danilo
Kiš govorio: "Reci mi svoj odnos prema Auschwitzu, pa onda dalje
možemo razgovarati." A Bregovic je skoro cetiri godine zlocinackog
ubijanja njegovog grada, Sarajeva - uglavnom šutio. Njegova šutnja
je bila zaglušujuca. U svega par navrata kad ju je prekidao, cinio
je to kolosalnim cinizmom unproforovskog tipa, osudujuci jednako i
one koji razaraju grad i one koji pokušavaju preživjeti braneci
Sarajevo.
Oni koji ga znaju puno bolje od mene tvrde da je njegov odnos prema
ratu u Sarajevu bio odreden tek jednom cinjenicom - Beograd i Srbija
su puno vece tržište od Sarajeva i Bosne, pri cemu se tada još nije
ni znalo hoce li od njegovog rodnog grada ostati išta i hoce li
Bosna uopce preživjeti. Šteta, jer da je vjerovao u sebe ili da je
znao da ce mu kroz koju godinu i citava Evropa biti malo, vec
osvojeno tržište, možda bi nas ogrijao makar jednom izjavom
saosjecanja koja bi meni i mnogima u Sarajevu užasno puno znacila. (Prije
nego što smo poceli raditi intervju, Brega mi prica da sutra leti na
koncert u Ukrajinu, u Kijev, odatle leti na koncert na Tajvan, a u
Sarajevo stiže dan prije koncerta, nakon nastupa u Južnoj Koreji.)
Svejedno, Pavicic je u jednom zasigurno u pravu: Bregovic je
pobjednik. U Beogradu ce se na Vidovdan skupiti 200.000 ljudi, u
Zagrebu su karte rasprodate za svega nekoliko sati nakon što su
ljudi satima strpljivo stajali u redu prije otvaranja blagajni. Da
ce slicna, mada, zacudujuce, ne potpuno ista euforija za kartama
biti i u Sarajevu, znao sam još prije nekoliko sedmica. Tacnije, na
konferenciji za štampu Bijelog dugmeta, koja me podsjetila na
tradicionalne novogodišnje konferencije za novinare Alije
Izetbegovica: zato što su stotine prisutnih, medu kojima najmanje
novinara, euforicno aplaudirali na svaki odgovor pitanog. I hajde
ti, majcin sine, postavi neko novinarsko pitanje koje ce poremetiti
orgazmicki odnos obožavatelja prema svom idolu! Jedna mlada
novinarka sa lokalnog radija je pokušala, i to ne Bregi, nego
menadžeru Raki Maricu, ali ju je prisutna "sarajevska raja" tako
izvrijedala da bi me cudilo da djevojka još nije promijenila
profesiju. Ako je "raja" sa te konferencije za štampu slika
današnjeg Sarajeva, Brega zaista nije imao ni najmanje razloga da se
nade zatecen ili uzrujan nekolicinom mojih pitanja.
Intervju smo radili zadnjeg dana maja u Beogradu. Ljubazni Raka
Maric mi je rekao da je velika gužva, frka je, traju probe, gužva,
Brega sutra putuje, nikom ne da intervju, istura Bebeka, Tifu i
Alena... ali da odmah dodem. Hvala Bojanu Hadžihalilovicu. Taksisti
na Terazijama znaju gdje je Bregina kuca, zaustavljamo se u
rezidencijalnom dijelu Beograda, na Senjaku. Sa obje strane uske
ulice su velike kuce, opasane visokim zidom, ispred kojih stoje
nabildani momci zaduženi za sigurnost. Ulazio sam u puno lijepih
kuca po svijetu, a ova je jedna od najljepših koje sam vidio. Na
ogromnom prekrasnom travnjaku, odmah do kapije, parkiran je dobro
ocuvani "trabant". Kasnije, kada me je pratio, Brega objašnjava da
je imao srece da nade njegovog prvog vlasnika, koji je sa njime
prešao tek nekoliko stotina kilometara. Hodamo dugackom stazom i
ulazimo u prostranu sobu koja nema zida na strani prema travnjaku.
Dominira masivni drveni radni sto, takvim zamišljam i Titov. Brega
je veoma srdacan i opušten. Na moja prva pitanja odgovara rutinski,
manirom zvijezde koja je vec davno navikla na glupa pitanja novinara
fasciniranih njegovom karizmom. Ja kao naivno tražim iskrene
odgovore, on kao iskreno odgovara. Kako intervju odmice, razgovaramo
duplim kolosijekom: jedan razgovor bilježi dikatafon, drugi je
neverbalni, smijemo se: shvatio je da sam ja shvatio da odgovara po
automatizmu, tacno onoliko i onako kako je davno naucio. No,
situacija se mijenja kad pocnem postavljati neocekivana pitanja.
Njegov veliki interes bude moje opservacije o Kusturici i o njegovom
odnosu sa režiserom. Neki predvideni satak vremena davno je prošao.
U unutrašnjosti kuce, u studiju, odvijaju se probe, i tamo ocito vri
kao u košnici. Asistenti dolaze i traže uputstva za probe hora;
nailazi Mica Vukašinovic, izvinjava se zaplicuci jezikom, nije me
prepoznao i kaže Goranu da je rucak postavljen. Tražim da prekinemo,
zahvaljujem mu, znam koliko ima obaveza. No, on me zadržava, hrani
mi sujetu tvrdnjom da mu je baš prijatno da razgovara sa mnom nakon
toliko novinara - idiota na cija pitanja mora da odgovara. Koristim
priliku i postavljam još nekoliko pitanja, druga kaseta je vec pri
kraju. Pripremam trecu, no vidim da je to ona na kojoj sam snimao
intervju sa Jaserom Arafatom, njegov posljednji. Trenutak razmišljam
da li da je presnimim, ali odustajem. Valjda ce i ovo biti dovoljno.
DANI: I? Kako ti Dugme zvuci?
BREGOVIC: (smijeh) Nije loše... Stvarno nije. Znaš, i ja sam
iznenaden. Prvo, nisam ocekivao da ce mi se ikada desiti da ponovo
sviram u Bijelom dugmetu. A onda, znaš, kad krenu neke pjesme... ima
tu nekog vraga.
DANI: Jeste li prearanžirali pjesme ili je nedostatak vremena...
BREGOVIC: Ne vjerujem da cemo išta mnogo mijenjati... Sviramo kako
smo ih svirali.
DANI: A hoce li to stvarno za tebe biti posebni koncerti, razliciti
od onoga što vec godinama radiš?
BREGOVIC: Svakom su od nas posebni. Niko od njih nije vjerovao da
cemo nakon toliko godina ponovo svirati. A onda svi znaju da je to,
kako bih rekao, zadnja "proslava mature". Ne vjerujem da cemo se
ponovo skupljati da sviramo. Kad budemo jednog dana svodili racune,
ta tri koncerta ce biti momenti koji ostaju u životu.
DANI: Pratiš li šta se dogada u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu povodom
koncerata - atmosferu, prodaju karata...?
BREGOVIC: Imam osjecaj da je uzbudenje kao kod nas. Niko nece to da
propusti... Kako bih rekao, kao što ni ja necu da propustim.
DANI: Malo sam iznenaden da su karte u Zagrebu tako planule. Ti
nisi?
BREGOVIC: Nisam. Ja sam iznenaden da uopšte postoji takav neki
interes za nešto što je posljednji put bilo zajedno prije petnaest
godina. Mada ja ne vjerujem da tu ima nekih narocitih objašnjenja,
ovakvih, onakvih. To je samo zbog toga što se tada sviralo i ne
vjerujem da tu ima nekakvih drugih objašnjenja.
DANI: Meni je to super što ti u izjavama uporno kao pokušavaš da
demistifikuješ Bijelo dugme. Ali, ja ne vjerujem da ti ne foliraš,
ne glumiš skromnost... Ti kao ne shvataš šta je Dugme znacilo za
citave generacije...
BREGOVIC: Ma, najcudnije mi je odgovarati na pitanje što se skupilo
Bijelo dugme. "Što se skupilo Bijelo dugme?" - to je kao ono cuveno
pitanje "zašto pas liže svoju kitu?". Zato što može, i mi ga jedini
možemo skupiti.
DANI: Ne pitam to. Moje pitanje glasi: Je li stvarno ne razumiješ
ili se foliraš da ne razumiješ koliko Dugme jednom ogromnom broju
ljudi puno znaci?
BREGOVIC: Ne, to je samo muzika. Ovaj teritorij izmedu Beograda,
Zagreba i Sarajeva je prošao kroz tako grozne stvari da misliti da
je nekom muzika... usred sranja koje je ovdje bilo i koje je i danas...
Mislim, da vjerujem u to o cemu govoriš moraš biti puno taštiji nego
što sam ja. Da, baš tako glupo tašt da mislim da je to sad nešto
važno. Ljudi imaju pametnija posla nego da misle na muziku. Ja to
doživljavam više kao neku sentimentalnost, jer je i kod sebe
otkrivam a nisam ni znao da je imam. Nisam ja ništa drugaciji od
ostalog svijeta. Znaš, uzbudljivo mi je kad Bebek zapjeva neku
pjesmu, kad Alen zapjeva, kad vidim Tifu s kakvim žarom zapjeva...
Nisam ja razlicit zato što sam kompozitor od nekog ko je obucar,
nisam. Stvarno mi je uzbudljivo. Ko je mogao ocekivati da baš svi
hoce da to ne propuste.
DANI: Koji ce koncert biti najbolji? Pazi, napominjem da govoriš za
sarajevski medij.
BREGOVIC: Nastojat cemo da mi budemo dobri, da nama bude dobro...
DANI: Ima li razlike u nekim emotivnim nabojima izmedu ta tri
koncerta?
BREGOVIC: Ja mislim da smo se našli na necijem rodendanu i da smo
uzeli gitaru bilo bi nam uzbudljivo, a kamoli na Koševu, Maksimiru
ili tu u Beogradu.
DANI: Gorane, ti si prvi poslijeratni intervju za sarajevske medije
dao 1997. godine upravo Danima. Rekao si tada da je Sarajevo "cudo
od selendre". Tek nakon tog intervjua si prvi put došao u Sarajevo,
a od tada cesto navracaš. Stoji li i danas ocjena o "selendri"? Kako
se promijenilo poslijeratno Sarajevo?
BREGOVIC: Ja, da budem iskren, ne mislim da se mnogo promijenilo.
Mene je više iznenadilo to što se Sarajevo skoro nije promijenilo.
Ljudi koje sam znao, skoro da se niko nije ni udebljao, ni smršao.
Nekako sam ocekivao da ce se više promijeniti. Veci gradovi lakše
amortizuju rat, recimo Beograd, ipak je tu dva-tri miliona ljudi.
Rat puca po svim nivoima. Nije to samo nekog upuca u leda, nego to
puca od nogu do srca, po svim nivoima. On ubija do srži, i manja
mjesta to teže amortizuju. Ja mislim da je Sarajevo, s obzirom na
ono kroz šta je prošlo, i malo ošteceno. Ta neka infrastruktura
sarajevskog duha je ocuvana, barem mi se tako cini. Ipak, iz tog
Sarajeva malo, malo - pa nešto zasvjetluca. A to je ipak puno više
nego što se može ocekivati od jednog tako malog grada. Kažem "cudo
od selendre", ali ja trepcem pred tim gradom, onako zadivljeno, kao
i svi drugi. To je ipak mali grad iz kojeg je toliko divota izašlo...
Kad udari na Staljingrad, hajde de... znaš ti koliki je Staljingrad.
DANI: U tom spomenutom intervjuu citirao si Berbera, slažuci se s
njim da je "Sarajevo imalo srece s umjetnicima, ali umjetnici nisu
imali srece s njim". Mislim da te bliža historija Sarajeva, barem
ova vezana uz posljednji rat, žestoko demantuje.
BREGOVIC: Male sredine, ne to da ne cijene umjetnika, nego teško
podnose razlicite... Vjerovatno je i Berber mislio na to. Velike
sredine to lakše podnose. Ja, recimo, radim sad u Beogradu i tu
stvarno uopšte niko ne zna da sam tu. Veliki grad - tu stvarno ne
sretneš nikoga koga ne želiš da sretneš... Ja Kusturicu nisam sreo...
Koliko ima od Undergrounda? Deset-dvanaest godina... Nikad ga nisam
vidio. Ovdje koga neceš da vidiš nikad ga ne vidiš.
DANI: U tom istom intervjuu ti si rekao da voliš ljude koji otvore
svoja prsa i kažu šta osjecaju. E, ja cu to iskoristiti i reci ti
šta osjecam. Da nije onoga o cemu cemo sad pricati, meni bi ovaj
intervju s tobom bio vjerovatno najznacajniji u karijeri nakon
intervjua koji sam davno radio sa Brankom Kockicom. Medutim, ja imam
puno problema s tobom. Naravno, da sam jedini u Sarajevu, to ne bi
bilo važno. No, znam da iste probleme ima puno ljudi, puno raje u
Sarajevu. A radi se o tvom odnosu prema Sarajevu tokom rata. Volio
bih da to nekako razjasnimo.
BREGOVIC: Hajmo konkretno.
DANI: Evo, recimo, da smo sad malo više popili, pitao bih te: Pa,
majku mu ****** zar si morao biti u Beogradu dok se odavde komanduje
i organizuje ubijanje Sarajeva?
BREGOVIC: Vidi, u tom trenutku sam radio film Underground i Kraljicu
Margot. Šta sam trebao? Da nemam struje da upalim kompjuter? Da li
bi Sarajevu bilo važnije da sam ja sjedio tamo i nosio vodu s Pivare
nego što sam napisao muziku koja... Ja sam tvoj umjetnik htio me ti
ili ne! Ja sam tvoj kompozitor! Ti možeš reci "ja te necu", ali,
džaba, ja sam tvoj!
DANI: A zar ne shvataš da bi vecini bilo važnije da si ti ostao nego...
da su branitelji Sarajeva imali pet tenkova?
BREGOVIC: Ne bi bilo važnije!
DANI: Pa, je li ti znaš koliko je ljudima bilo važno što je pokojni
Pimpek bio u Sarajevu? Što je bio Kemo?
BREGOVIC: Ja sam pisao za to vrijeme, a to je najvažnije! Ja sam
kompozitor.
DANI: Govorim o Sarajevu, o raji...
BREGOVIC: ...Za njih je najvažnije! Pa, ne možemo svi živjeti samo
sa sviješcu o samo ovih pet godina ili samo o ovoj godini! Neko živi
sa sviješcu o samo ovom danu, a neko sa drugom. Ja mislim da sam bio
u prilici da radim, da sam bio u prilici da pišem.
DANI: Dobro, ali kako si mogao raditi na filmu koji finansira
Jugoslovenska narodna armija, koja u tom trenutku razara tvoj grad?
BREGOVIC: (šutnja) Mislim... Ja sam kompozitor i nemam pojma ko šta
finansira.
DANI: Nemoj mi reci da nisi znao ko finansira taj film.
BREGOVIC: Ma, kako... To ja ne znam ni da jest...
DANI: Ma, kako ne znaš!? Pa, na odjavnoj špici Undergrounda, uz
tvoje ime, stoji i zahvala Jugoslovenskoj narodnoj armiji!
BREGOVIC: Ma, hm, pa ne znam, pravo da ti kažem... Ja se bavim
filmom na drugom nivou. Nemam ja tih problema. Ja sam imao svoje
probleme kako da napišem muziku... Ja nisam... Prvo, kako da ti
kažem... Kad sam vec imao srecu da se zadesim u Parizu kad je poceo
rat, završavao sam Arizona Dream. Onda sam k´o mahnit gledao
televiziju i vijesti. Ali, to je stvarno trajalo dugo. To je trajalo
dugo, a ja ništa drugo ne radim nego gledam vijesti. U tom trenutku
sam mogao odluciti da se probijam kroz osam obruceva, preko
Bjelašnice, da bih išao kod Pivare da uzmem vodu ili da sjedim da
radim. Samo su te dvije opcije bile. U tom trenutku ja sam imao
jedan mali racuncic u banci i, srecom, odavno sam imao jedan mali
stan u Parizu. I to je sve što imam u tom trenutku. Dakle, nisam ja
imao puno izbora. Ili, na Bjelašnicu pa trcim preko piste ili kroz
tunel ili ostajem da radim. Ja sam se odlucio da radim, i mislim da
je to dobro.
DANI: Uh... A recimo...
BREGOVIC: ...Jer, pazi: nisam ja taj koji odlucuje da se film snima
u Beogradu! Kompozitor je zadnji šaraf tu. Snimanje tog filma je
pocelo u Pragu, a ovdje je nastavljeno.
DANI: A hajde da malo okrenemo stvar: kako to da i ti i Kusta
završite baš u Beogradu? Je li to splet okolnosti ili... Obojica
odete iz Sarajeva i to gdje odete?!
BREGOVIC: U Sarajevu svi misle da su neprijatelji Bosanaca Srbi...
DANI: ...Apsolutno netacno! Ali je cinjenica da je u tom trenutku
Beograd epicentar iz kojeg se srucilo zlo na Sarajevo.
BREGOVIC: Razumijem ja taj trenutak, ali ja i ti sad razgovaramo
deset godina kasnije. Ti se vracaš u psihozu koju ja razumijem, je
li? Svakog Sarajliju koji je ljut ja razumijem! Mislim, ja sam ljut
kad imam... kurje oko! Mogu misliti kako je ljut neko koga
bombarduju cetiri godine! Moja Dženana je provela u podrumu devet
mjeseci prije nego što je izašla. To nije bilo za prepoznati i ja to
sve razumijem. Ali, nas dvojica, ipak, razgovaramo deset godina iza.
Sa te distance nemoguce je da mi sad govorimo o Beogradu kao
neprijatelju Sarajeva, o Beogradu koji je bombardovao Sarajevo... Da
smo ovaj intervju radili tokom rata, onda bih mogao da se uživim i
da smišljam kako da se izvadim iz toga! Ali, ipak mi razgovaramo
deset godina poslije.
DANI: Dobro, ali mogu li ja, molim te...
BREGOVIC: ...Možeš, šta god hoceš.
DANI: Da se ne naljutiš, ali ja imam još nezgodnih pitanja.
BREGOVIC: Možeš slobodno.
DANI: Prvo: ja mogu da razumijem da neko nema osjecaj nacionalne
pripadnosti; mogu da shvatim da neko nema osjecaja prema svojoj
državi; mogu da shvatim da neko nema osjecaj religijske pripadnosti.
Ali, ne mogu da shvatim da neko nema osjecaj prema svom gradu, svom
rodnom gradu. Ne mogu da shvatim da si mogao pokazati potpunu javnu
indiferentnost tokom tri i po godine prema onome što se dogadalo
tvom rodnom gradu!
BREGOVIC: Šta misliš, šta sam ja mogao uraditi?
DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu
tokom tri i po godine njegove opsade.
BREGOVIC: Pa, šta sam ja mogao uraditi?
DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd vec
drugog dana nakon pocetka njegovog bombardovanja - napravio si
veliki koncert u Solunu.
BREGOVIC: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.
DANI: Nego za koga?!
BREGOVIC: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.
DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?
BREGOVIC: Kakvu sam priliku imao?
DANI: Istu kakvu i svi ostali muzicari. Svi su bosanski muzicari
pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.
BREGOVIC: To znaci da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije
Izetbegovica, što mi ne pada na pamet.
DANI: Ama, bolan, pusti Aliju! Zamalo ne rekoh "jebo njega".
BREGOVIC: Evo, ja baš to kažem - jebo Aliju!
DANI: Ama, bolan, nije bitan Alija! Bitna je tvoja škola, ulica,
biblioteka, raja...
BREGOVIC: ...Ali, nisu to raja iz škole! To nije tacno! To nisu raja
iz škole! Nisu moja raja!
DANI: Govoriš isto kao kad bih ti ja sad rekao da si u Solunu pravio
koncert za Miloševica. Naravno, nisi za njega, ali si napravio
koncert...
BREGOVIC: ...Nisam! Nije tacno! Ni za Miloševica, ni za Izetbegovica!
To je bio koncert za sve koji stradaju u tom ratu i koji trpe u tom
trenutku. Ja i Dalara smo takav koncert svirali.
DANI: E, da znaš kako bi nama bilo puno srce da si takav koncert
napravio za Sarajevo...
BREGOVIC: ...A kako bi tek Aliji bilo puno srce!
DANI: Ma, joj... Pusti Aliju, bolan...
BREGOVIC: Jebo Aliju, naravno. Sam si rekao.
DANI: Ma, dobro, ocito...
BREGOVIC: ...Ne, shvati: ja da sam ostao u Sarajevu, naravno, ja ne
bih imao izbora jer bih imao to "kurje oko", bio bih ljut i jebo bi
majku i Beogradu i svemu okolo. Ali, ja sam bio u elegantnijoj
poziciji od vas: ja sam mogao da budem razuman, da gledam sa strane,
razumiješ? Ja nisam morao biti u afektu kao vi! Ja sam imao taj
razmak koji ti sad, nakon deset godina, polako dobijaš.
DANI: Cinjenica je da razgovaramo, i da razgovaramo u Beogradu.
BREGOVIC: Ali, ja razumijem svakog Sarajliju!
DANI: Hajde da malo spustimo temperaturu. Možemo li da pricamo o tom
pehu Sarajeva, po kojem ga napuste umjetnici koji su na neki nacin
bili njegovi simboli: ti i Kusta odete u Beograd, a Berber ode
Tudmanu?
BREGOVIC: Nemoj da se uživljavaš. Ti si pametan covjek, a vidim da
se uživljavaš. Šta to sad znaci - otišli smo iz Sarajeva?
DANI: To znaci da i deset godina nakon rata puno pametnih Sarajlija,
neke i ti znaš, nakon osmog, dvanaestog ili šestog pica iznova, po
stoti put, raspravljaju upravo o ovoj temi. Hajde, pomozi: kako da
nam više sjašete s leda?
BREGOVIC: Kako bih ti rekao? Ja sam imao potrebu da osjetim da je
rat završen. Ja kad sam u Sarajevo došao da sviram svoj prvi koncert
poslije rata, još uvijek nisam imao osjecaj da je rat završen.
DANI: Možda zato što si imao pancir ispod košulje.
BREGOVIC: Nisam imao pancir. Imao sam obezbjedenje, ali nisam imao
pancir. Imao sam obezbjedenje, ali sam imao i neku potrebu da se
dopadnem, što inace ne radim. Imao sam neku potrebu "evo, vidite, to
sam ja radio sve ove godine, dok su pucali po vama, ja sam sjedio i
to pisao". Preda mnom je bila sala, dvije trecine diplomata. Malo je
bilo Sarajlija u sali, jer je bila mala. Ali, možda mi je, kad sam
svirao tu liturgiju, Moje srce je postalo tolerantno, u Narodnom
pozorištu, možda sam tada osjetio "evo, rat je završen". Nekako mi
je to bio trenutak kad sam pomislio: "Evo, ovaj cas je rat završen."
Mislim, možda za nekog još nije, ali ja sam svirao nešto što je meni
bitno, da kažem: "Evo, to sam ja radio dok ste vi mislili da sam ja
mogao da nosim vodu sa Pivare." Da se ne lažemo: nema Sarajevo mnogo
Sarajlija da pokaže...
DANI: Pa, u tome i jeste problem, problem vašeg odlaska.
BREGOVIC: Ne mislim Sarajlija kao Sarajlija. Nego da pokaže to što
ste vi, po cemu je Sarajevo - Sarajevo. Rijetki su ti koji imaju tu
malu sposobnost da u kondenzovanoj formi vas pokažu. Nema veze gdje
sam ja, ja sam Sarajlija: mo´š me jebat´. Možda bih volio da sam iz
Los Angelesa. Ali, džaba! Nema meni druge, ja sam Sarajlija! Jesam
li promijenio naglasak?
DANI: Nisi.
BREGOVIC: Moja djeca su Francuzi a imaju sarajevski naglasak. To se
ne da... nije to sad uzmemo nešto pa ošišamo. Ja razumijem u doba
rata, to ljuta provincija - "imamo mi moje, šta ima to negdje da
ide, bre! To je naše, bre!" - ali to ne ocekujem od Sarajeva koje
ima neku alegorijsku vrijednost. Ja znam jednu malu, koju sam
upoznao u Italiji, kojoj su govorili kad nece da jede: "A ona djeca
gladna u Sarajevu, što nemaju da jedu, a ti ovdje izvoljevaš!" Hocu
ti reci: Sarajevo je metafora. Žao mi je kad pocne da se ponaša kao
provincija, to me vrijeda. Šta to sad znaci gdje sam ja? Pola
istorije umjetnosti otpada na umjetnike u egzilu! Otvori bilo koju
istoriju - slikarstva, književnosti, muzike - pola otpada na
umjetnike u izgnanstvu. To je ljudski neudobna pozicija, jer si
odvojen, ali je dobra.
DANI: Pretpostavljam da shvataš da ljudi koji te iz ovih razloga
"mrze" - mrze te zato što te vole. Zamisli kako bi Sarajevo bilo...
BREGOVIC: Ne, ne! Puno je veca korist ovako. Ja sam moju liturgiju
za tri velike religije izveo na svim najvažnijim mjestima u Evropi.
To je mnogo važnije za Sarajevo nego da sam ja nosio vodu iz Pivare.
Mnogo važnije! Kao kad bi tražio od generala da ide u rov!
DANI: Hocemo li probati da apsolviramo tvoj odnos sa Kusturicom? Šta
se dogodilo izmedu vas, on javno govori jako loše o tebi?
BREGOVIC: Ništa.
DANI: Govori jako ružno o tebi.
BREGOVIC: On je takav covjek. Ja to necu nikad ciniti.
DANI: Negdje sam procitao da kažeš da ti nije jasno šta je povod za
takav njegov odnos prema tebi.
BREGOVIC: Znam šta je povod, ali ga necu reci za novine. Nema ništa
interesantno... Povod je mnogo sitniji od njegove velicine.
Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki covjek.
Nije... nije bitno. Nikome to nije važno.
DANI: Vidiš, meni jeste. Ja imam problem: teško mogu da odvojim
djelo od umjetnika.
BREGOVIC: Uh, ja sam siguran da ti mogu nabrojati sad koliko hoceš
njih koje voliš a koji nisu ništa valjali kao ljudi.
DANI: A ti nemaš taj problem?
BREGOVIC: Pa, ja nemam. Ja sam sa njim radio tri možda njegova
najbolja filma, i tih deset godina s njim stavljam u biografiju kao
deset u mom životu važnih godina.
DANI: Znaš, ja imam nešto što pretpostavljam da bi te moglo
interesovati. Ne znam da li ti znaš pravi razlog Kusturicine srdžbe
prema tebi, ali sam prilicno siguran da ja znam razlog.
BREGOVIC: Da cujem.
DANI: Dakle, ti si Kusturicu strašno zajebao!
BREGOVIC: Kako to misliš?
DANI: E, ovako: negdje u jesen 1992. godine ja sam imao pristup
jednom od dva satelitska telefona koja su postojala u Sarajevu.
Josip Pejakovic me je zamolio da ga spojim sa Kusturicom, dao mi je
njegov pariški broj i ja sam to ucinio. Narednog dana, negdje iza
ponoci, ponovo sam bio pored tog telefona, radio sam telefonski
intervju sa nekim vani, i padne mi na pamet jedna ideja.
Prijateljici koja je bila sa mnom kažem da okrene Kusturicu, da se
predstavi kao sekretarica nacelnika Glavnog štaba Armije Republike
Bosne i Hercegovine i da kaže da gospodin nacelnik Sefer Halilovic
želi da govori s njim. I dobije ona Kustu, prilicno pijanog. Ja na
telefonu ukljucujem spikerfon i predstavim se kao Sefer. Donedavno
sam mislio da sam izgubio tu kasetu, ali sam je našao i ponovo
preslušao. Trudio sam se da koristim rjecnik za koji se vjeruje da
ga koriste oficiri Jugoslovenske narodne armije, što je Sefer dugo
godina bio, te fraze koje su u to vrijeme bile uobicajene u istupima
bosanskohercegovackih politicara i komandanata. Dakle, uz mogucnost
da u nekoj rijeci pogriješim, naš razgovor je tekao ovako:
- Dobro vece, Emire, ovdje Sefer Halilovic, nacelnik Glavnog štaba
Armije Republike Bosne i Hercegovine!
- Dobro vece.
- Kako ste, Emire?
- Ma, evo... Dobro je.
- Emire, vi znate šta se dogada ovdje. Vaša domovina je izložena
brutalnoj, nicim izazvanoj agresiji. Na hiljade civila, žena i djece
je ubijeno, ljude protjeruju, uništavaju se gradovi, Sarajevo se
svakodnevno bombarduje. Vi znate šta je vaša patriotska dužnost i
obaveza. Emire, ja vas zovem da vidimo, da dogovorimo kako cete se
vi ukljuciti u ovu našu pravednu borbu za odbranu Bosne i
Hercegovine.
- Ma, ne znam... Ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi
necemo... da se mi necemo u to miješati.
- Emire, ja znam da ste vi pošten covjek, veliki umjetnik i siguran
sam da ste i veliki patriota. Znam da svojim ugledom, vezama možete
puno uciniti za svoju zemlju. Ja sam siguran da cete vi pomoci
svojoj zemlji u ovim najtežim trenucima njene istorije. Ja ne
sumnjam u vaš patriotizam.
- Ali, ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi necemo u to
miješati.
- Emire, vjerovatno su i do vas doprle razlicite price i optužbe na
vaš racun: da ste se stavili na stranu agresora, da ne želite pomoci
odbranu svoje zemlje, pojavljuju se tekstovi da ste izdajnik... Ja,
naravno, u to ne vjerujem i siguran sam da cete nam pomoci, da cete
pomoci Bosni i Hercegovini da se odbrani od ove nicim izazvane
agresije. Zato, dajte sad da vidimo kako cete se ukljuciti...
- Ma, ne znam... Ovdje su mi neki Španci... Evo, ja cu sutra pitati
Gorana, da vidim šta on kaže. Ja cu Gorana pitati, ali on je rekao
da se mi necemo u to miješati... Nazovite vi mene sutra.
- U redu, Emire, prijatno.
- Prijatno.
E, vidi, Gorane, pošto ja ne znam nijednog drugog Gorana kojeg bi on
mogao pitati, koji bi mogao odlucivati o njegovom stavu, ja sam to
povezao s tobom. A, sad, povezujem citavu stvar sa tvojim intervjuom
Danima 1997. godine, u kojem ti po prvi put odškrinjuješ vrata
Sarajeva koja su dotad bila zatvorena i za tebe i za Emira, tvojom
izjavom: "Volio bih biti sahranjen u Sarajevu." I zaista, nekoliko
mjeseci kasnije Emir ne može ni priviriti u Sarajevo, a ti si u
njemu. A stvar stoji ovako: ti si njega huškao da laje svašta tokom
rata, po sistemu haustorceta medu jalijašima sa Gorice: "Haj´,
namaraj onoga, vidi mu tena!", a ti stojiš po strani...
BREGOVIC: Ha, ha, ha... Pošto sam ja pametniji...
DANI: Upravo tako! I nakon svega na šta si ga nagovorio da kaže, ti
prvo daješ intervju Danima i saopcavaš da bi volio da budeš
sahranjen u Sarajevu, nakon toga dolaziš... I kako stvar završava:
Koševo rasprodato, a Emir ne može ni primirisati Sarajevu! Pa, kako
da te covjek ne mrzi? Shvatio je da si ga strašno zajebao, da ga
niko nije tako zajebao! Nakon svega, ti u Sarajevu Tito, kao što si
i bio, a on ce umrijeti od raka duše. To je moja teorija, zanima me
šta misliš o njoj.
BREGOVIC: Interesantna ti scenarija, nemoj da ga zaboraviš. Ha, ha,
ha...
DANI: Necu. Ali ozbiljno te pitam o ovome. Raspitivao sam se medu
ljudima koji znaju vas obojicu iz Sarajeva... Svi ovo drže vrlo
uvjerljivim. Ti si bio zvijezda još dok je on bio anoniman,
autoritet si ti bio i za njega kao i za sve ostale...
BREGOVIC: Ne, ne vjerujem. Ne toliki da bih njegov stav prema ratu
odredivao, taman posla. Ako je tacan taj razgovor koji mi ti
prepricavaš... ja pretpostavljam da je on bio zatecen, u nezgodi...
Da je to... ono...
DANI: Izgleda da si puno lukaviji od njega.
BREGOVIC: Ne... Je li ti misliš da sam ja mislio da ce se stvari
odvijati ovako, da ce se stvar ovako završiti?
DANI: Ne znam jesi li znao kako ce biti, ali mislim da si njega
isturao...
BREGOVIC: ...To je bio moj iskreni stav, ja nisam imao šta da
isturim. Ja da sam imao šta da isturim, ja bih isturio.
DANI: Ne, ali...
BREGOVIC: Stani, ba, ti zamišljaš Kusturicu da je baš debilan! Nije
on baš frajer za isturanje.
DANI: Vala, sudeci po onome šta je govorio...
BREGOVIC: Ma, znam, ali... Nije on... Kako bih rekao... ne radi on
to iz naivnosti.
DANI: Sad više ne, sad radi iz inata. Ali, tada, nisi ti baš neko s
ulice. Ako mu ti kažeš...
BREGOVIC: Ne, ne... Mislim, volio bih da se pohvalim time, ali,
nažalost, ne mogu. Ali, nije meni falilo isturanja. Kad su bili prvi
izbori, ja sam se uglavio u to do guše. Jesam stvarno. Ja sam mislio
da ako ta partija osvoji petnaest posto... Ne misliš valjda da sam
ja kef´o za Antom Markovicem... Nego, stvarno je bila jednostavna
kalkulacija: petnaest posto ako se osvoji... Jer nije rat u Bosni
krenuo ne znam odakle, krenuo je iz Skupštine. Da budemo iskreni:
svi su iznijeli ratne programe i zaratovali. Da je bilo petnaest
posto tih koji razvodnjavaju to, sve bi bilo drugacije. Ako ništa,
kupilo bi se neko vrijeme. U toj prostoj kalkulaciji od petnaest
posto, nema ko nije pritiskao da se osvoji tih petnaest posto. Ne
postoji bolje pismen Bosanac koji nije pomogao da se tih petnaest
posto dobije. Ja i Sidran smo putovali stotine kilometara, on
recitovao, ja pjevao Tajnu vezu ne bih li koga utjerao da glasa za
to. Znaš koliko smo dobili? Ni tri posto! Ovo ti sve govorim zbog
toga... Ti ako hoceš meni da daš neku istorijsku... Ja nisam toliki
papak... Ja sam to provjerio na izborima! Svi mi na gomili -
Kusturica, Sidran, ja... de, reci još imena - koliko mi svi na
gomili vrijedimo? Ni tri posto! Dakle, nemoj da se pravim ja sad da
sam glup toliko. Nisam glup toliko! Ja tacno znam koliko vrijedim.
Sad ja treba da se pravim da sam u stanju da mijenjam istoriju.
DANI: Pa kakav ti onda zakljucak izvodiš o ovim našim narodima,
kakvi smo to mi?
BREGOVIC: Po Marxu, posve politicki neupotrebljivi. Ako se sjecaš...
DANI: Zanimljivo je to. Zamisli, neki penzioner Alija Izetbegovic,
neki sitni predratni kriminalac Radovan Karadžic i slicni, dodu i na
izborima povale Kustu, Bregu...
BREGOVIC: Demokratija je opasna u krajevima gdje je pismenost samo
elementarna, u krajevima gdje je procenat tuberkuloze toliki koliki
je kod nas, a ona je znak svega ostalog... Demokratija je opasna. Ja
se cesto sjetim toga. Podatak da su Vuk Karadžic i Goethe bili
prijatelji nešto je što stvarno... covjeka zastraši! Dakle, dva
prijatelja sjede, druguju, piju uvece... a onda ovaj sjedne da piše
Fausta, a ovaj da piše prvi pravopis!?
DANI: Hm, to ti je dobro.
BREGOVIC: Ovaj je naš, a ovaj je iz Evrope. Valja to stic´, kume!
DANI: I kako cemo to stici?
BREGOVIC: Samo da bude mira, ne može preko reda nikako. Samo da se
ne biju, makar sto godina, majku mu!
DANI: Pratiš li ti aktuelna dogadanja u svijetu? Jesi li pratio ovo
oko referenduma u Francuskoj?
BREGOVIC: Da.
DANI: I vjeruješ li ti u buducnost zajednice koja se zove Evropska
unija?
BREGOVIC: Ma, to nije bitno. Bitno je samo da postoji mogucnost da
ljudi biraju. Ljudi su kondicionirane životinje, reaguju na
okolnosti. Daj mu mogucnost i vec ce on nekako to...
DANI: Dobro, idemo sad sa lakim pitanjima...
BREGOVIC: Nema više sarajevskih teških. A cekaj, ne znam jesam li te
shvatio... Ovo s tim telefonom. Je li to neki tvoj scenario ili
stvarno...?
DANI: Ne, stvarno nije nikakav scenarij. Imam sacuvan snimak, imam
kasetu...
BREGOVIC: Pa, je li zna Kusta za to?
DANI: Ne zna, culi smo se par puta, nisam mu to rekao, objasnit cu
ti poslije. Nego, reci ti meni, jesi li ti sretan covjek? Ovako, sa
strane, ne znam šta bi covjek više mogao poželjeti da postigne u
karijeri...
BREGOVIC: Znaš kako, vec je rano kod mene bilo to da nije karijera
ta koja pravi okvir za moj život. Najelo se i prejelo se toga, nije
to... Možda sam imao srece s tim ratom da sam morao da krenem
ispocetka. Tako da sam mogao da, kako bih rekao, ispravljam svoju
biografiju. Bio sam u poziciji, što je vrlo rijetko, da još jednom u
životu krenem sa nule. I to je možda najdragocjenije što se desilo u
mom životu. Ja, objektivno, sad pišem najbolje. Pišem dobro, pišem
relativno važne stvari, koliko umjetnik iz male kulture može pisati
važne stvari. Ali, taj period ne bih imao da nije bilo rata i da se
nisam našao u Parizu. Prije rata sam bio kupio nešto na Bracu, da
idem u penziju, tako... neki jadni penzioner, zvijezda rock and
rolla u penziji. Tako da mislim da sam sretan. Imao sam srecu da dva
puta krenem. To mi je najveca dragocjenost koju u životu imam.
DANI: A jesi li stekao osjecaj da si sad... ono... etablirani
umjetnik?
BREGOVIC: U kom smislu?
DANI: Pa, recimo, u tom da ne bi sad išao brodom preko Atlantika ili
se peo na Mount Everest.
BREGOVIC: Pa, nisam ja išao preko Atlantika zato da impresioniram
Sarajlije!
DANI: Nisam mislio na to. Da li si sad spreman rizikovati kao nekad?
Jesu li te stigle godine? Ili si tada bio kokuz pa nisi imao šta
izgubiti?
BREGOVIC: Nisam, nisam ja nikad bio kokuz. Ja sam vec poslije prve
ploce postao bogat. Nije to problem, ja sam bio dokon. Nisam radio.
Znaš ti kakav je bio poreski sistem kod komunista? Ovako: pošalje ti
izdavac pare, a dok stignu na racun, odbiju ti pedeset pet posto; a
onda, od tih cetrdeset pet posto koje su ti ostale, progresivni
porez je devedeset posto! Dakle, ne znam zašto bi covjek radio. Ti
znaš da je Bijelo dugme snimalo ploce svake dvije i svake tri godine
cak. Bio sam posve demotivisan. Za sve ostalo sam imao vremena:
plovio, bio predsjednik Želje, bokserskog kluba... Bio sam dokon,
radio sa Minetom i sa Dundom nakit, tamo kod njih u radnji... Sreca
da otkriješ rad tako kasno, sa cetrdeset godina. Otkrio sam rad,
osam sati rada.
DANI: I možeš to?
BREGOVIC: Joj, s takvim merakom radim osam sati! Ja i pet asistenata
na posao ujutru, u 11 ujutru dolaze, pije se kafa i u sedam se
izlazi s posla. K´o sav normalan svijet!
DANI: Kao što se u Crnoj Gori cude joggingu - trciš a ne moraš; tako
i ti - radiš a ne moraš.
BREGOVIC: Pa, ne moram.
DANI: Radiš iz zadovoljstva?
BREGOVIC: Radim jer mi je to zanimanje. Moram imati neko zanimanje.
Zanimanje - kompozitor. Kao što ti pišeš, kao što hirurg radi, kao
što ovaj pravi cipele, popravlja auto... Bez ikakvog osjecaja da je
to nešto narocito i da mi daje ikakvu privilegiju za ne znam šta.
DANI: Gorane, znam da te ovo svi pitaju, pa cu i ja, bez pretjerane
nade da ceš mi odgvoriti istinu. Dakle, vec decenijama si
neprevaziden seks simbol, kruži prica da ne povaljuješ samo one koje
ti neceš. Gledam te nešto, ma, i nisi...
BREGOVIC: ...(smijeh) Prop´o k´o što se prica!
DANI: Ma, ne. Nego ne izgledaš mi kao neki narociti frajer, ovako
fizicki...
BREGOVIC: Ja mislim da je to više kako drugi zamišljaju sebe na mom
mjestu. Nažalost, moja biografija nije baš tako bogata.
DANI: Opet lažna skromnost.
BREGOVIC: Najvjerovatnije, cak i da mogu da se hvalim, ne bih, jer
to ne radim. To ne radi jedan pristojan muškarac.
DANI: Ali si prema svojim pjevacima u Dugmetu znao biti nepristojan.
Sjecam se jednom da si, na pitanje ko je najbolji od njih trojice,
odgovorio da tu nema razlike, da je stvar ukusa: neko voli duže i
tanje, a neko krace i deblje.
BREGOVIC: Ja, ja... Da li je bolji debeo a kraci, ili tanji i duži.
Ha, ha, ha...
DANI: S kim od njih trojice je "tvoje Dugme"?
BREGOVIC: Znaš, sa ove distance, ovo mi stvarno izgleda kao
godišnjica mature. Onda vidiš one najantipaticnije likove iz
razreda, a na toj proslavi više toga nema... i oni su ti dragi. Samo
se sjecaš lijepih stvari. Ja ne znam da li ce to biti tako emotivno
ljudima koji dodu na koncert. Kažem ti, juce smo imali prvu
kompletnu probu, sa orkestrom, pošto ce uz nas biti ove dvije
Bugarke kao vokali, bit ce klapa Nostalgija kao muški hor, bit ce
gudaci koji su i inace u mom orkestru, njih 13, bit ce trubaci...
Dakle, kao jedan mali simfonijski orkestar. I ne znam ni ja zašto
sam tako sentimentalan. Mislio sam da nisam u stanju da budem takav.
Znam da sam u stanju da budem emotivan, ali sentimentalan... Onako,
kako bih rekao, ženski... To nisam znao.
DANI: Hoceš li mi otkriti neku dramaturgiju koncerta? Ovaj intervju
ce izici šest dana prije Koševa.
BREGOVIC: Krenuli smo od toga da oni proberu pjesme koje vole da
pjevaju. Oni su napravili neki izbor i sad se uglavnom bavimo tim
pjesmama koje su oni odabrali. Bojan (Hadžihalilovic, op. S.P.)
pravi neke male dokumentarne filmove od dva minuta koji ce ici prije
nastupa svakog od njih.
DANI: Aaa, ne prica šupak ništa.
BREGOVIC: Vjerovatno misli da ne treba da to kaže. Idu mali
dokumentarni filmovi od dva minuta sa prizorima iz tog vremena, da
se malo vratimo u to vrijeme. Onda prije svakog od njih idu slike iz
tog vremena. To ce biti jednostavno, nece tu biti nikakvog
kreveljenja. Bijelo dugme je uvijek sviralo jednostavne koncerte.
Ali, nastojat cemo da bude dobro, da bude kvalitetno.
DANI: Ono što muci "raju" u Sarajevu, koja se i tebi i Raki Maricu i
ostalima toliko uvlacila na onoj konferenciji za štampu, jeste ko ce
dobiti tih 400 VIP pozivnica za svirku nakon Koševa u Domu mladih.
BREGOVIC: Nažalost, toga u Domu mladih nece biti, jer tu salu
renoviraju. To je rastureno i ne može se svirati.
DANI: Kako? Ja bio u toj sali skoro na koncertu Zabranjenog pušenja
i Ede Maajke!?
BREGOVIC: Kada?
DANI: Prije petnaest-dvadeset dana.
BREGOVIC: E, sad ne može. Ništa od toga, renoviraju.
DANI: Pa, hoce li biti išta poslije koncerta?
BREGOVIC: Ne znam. Meni se tu sviralo, vidio si kako to izgleda.
DANI: A, pa to je novo, to niko ne zna, da nece biti svirke u Domu
mladih.
BREGOVIC: Pa, niko zvanicno nije znao ni da ce biti. To je bio moj
merak. To je sala gdje smo mi prvi put svirali i nešto smo htjeli...
Sad kad to nema, oni nude dole, amfiteatar... A šta ja imam sa
amfiteatrom...
DANI: Hajmo sad pitanje kao za nekadašnji VEN. Govorio si o pjesmama
koje oni vole; a koje su pjesme koje ti voliš? Recimo, tri tebi
najdraže pjesme Dugmeta.
BREGOVIC: Ima par tih ljubavnih pjesama... Ovako, sa distance, ima
svega nekoliko tih pjesama koje su napisane, kako bih rekao,
zanatlijski... Ja mogu da pišem i kao zanatlija. Ali, ima pjesama iz
kojih se vidi da ih je neka nužda napisala. I tih par pjesama nisu
loše. Juce mi je Alen pjevao neku koju sam posve zaboravio i to
onako, uz gitaru. Znaš ono, kao na rodendanu kad se pjeva: Evo,
zaklecu se ja pred svima... To je on pjevao juce, a bio sam to posve
zaboravio. A i Tifa je juce pjevao jednu koju ja dugo nisam slušao,
koja ima citat iz neke stare, gradske: Lažeš, zlato; lažeš, dušo;
lažeš, vještice... Imaju oni, sva trojica pjevaju... A Željko je
isto pjevao juce jednu koja nije loša - Ako možeš zaboravi.
DANI: Neki dan si u intervjuu sahranio operu, uzdižuci turbo-folk.
Nije li to malo previše, cak i ako je od tebe?
BREGOVIC: Ne, nisam. Bilo bi super da se ja naslanjam na našu bogatu
opersku tradiciju, na našu bogatu tradiciju simfonijske muzike. Bilo
bi super da imam tu na šta da se naslonim. Ali, ako cemo biti
pošteni... Umjetnost se teško radi od nule. Logican metod svakog
kompozitora u istoriji je da krene od tradicije. To je najlogicniji
i najobicniji metod, stvarno. Evo, sad mi reci ime ako hoceš i ja cu
ti odmah reci odakle je - od Gershwina do Bona, do...
DANI: Uzgred, što si zamjerio Bonu što je napravio koncert u
Sarajevu?
BREGOVIC: Nisam, nisam mu zamjerio. Mi smo obojica u Universalu,
isti su nam urednici i onako, znam iza...
DANI: A može li se od tebe ocekivati da sjedneš i napraviš plocu -
narodnjak?
BREGOVIC: Pa, ja cijeli život nastojim da napišem narodnjak. Ja sam
tako zamišljao prave narodnjake. Ne znam kako bih ti rekao... Možda
stvarno neko misli da mi imamo nešto bolje od tog turbo-folka. Ja,
da budem iskren, ništa tu ne vidim bolje. Neko mi spocitava da sam
ja rodonacelnik, da je turbo-folk krenuo od mene. Ako hoceš
najiskrenije: ja sam dobio pocasni doktorat za muziku u Sheffieldu
ove godine; ako bih morao da biram da li da me pamte kao pocasnog
doktora muzike Univerziteta u Sheffieldu ili po tome što sam
rodonacelnik turbo-folka, bez razmišljanja i jedne sekunde -
rodonacelnik turbo-folka.
DANI: Hm. Nisam siguran da mogu da shvatim.
BREGOVIC: Kako da ti objasnim?! Kao što ne možeš da biraš mamu...
Šta sad da radim, neko ima ljepšu mamu, ali ovo je moja. Rijetki su
ti koji više vole macehu nego staru, je li?
By Senad Pecanin
štampaj stranicu
|